Na literarnome dijelu natječaja Duga kojeg je organizirala Matica hrvatska za Ruhrsko područje učenici naše koordinacije također su postigli vrlo vrijedne rezultate, četiri prva i jedno drugo mjesto u različitim kategorijama.
KATEGORIJA: PJESMA – od 5. do 10. razreda
1. NAGRADA
– Emilia Kontić, 5.r, Duga, Neu-Isenburg
– Nina Hrkać, 7. r, Haiku o dugi, Bad Soden
KATEGORIJA: SASTAV od 1. do 4. razreda
1. NAGRADA
– Martina Šego, 4.r., Dugan na nebu, Bad Soden
2. NAGRADA
– Petra Radoš, 4.r., Duga, Bad Soden
KATEGORIJA: SASTAV od 5. do 10. razreda
1. NAGRADA
-Ivana Krešo, 7.r., Moja legenda o dugi i Plitvičkim jezerima, Bad Soden
Čestitamo svim našim učenicima i njihovim mentoricama Ani Leko i Smiljani Veselić-Vučina!
U nastavku možete pročitati nagrađene radove naših učenika i kao što nam je lijepo napisala gđa Jadranka Gradac, potpredsjednica Matice hrvatske za Ruhrsko područje te jedna od članica izbornog povjerenstva na natječaju Duga, „uživati u tome što sve jedna duga može probuditi u dječijoj mašti“.
Haiku o dugi
Kišica pada
Sunce viri kroz oblake
Duga na nebu
Nina Hrkać, 7. r., Bad Soden
DUGA
Duga je crvena kao jabuka,
narančasta kao vatra,
žuta kao sunce,
ružičasta kao ruža,
zelena kao trava,
ljubičasta kao cvijet,
plava kao more.
Duga je kao vatromet,
kao sunce i kiša,
kao otvoreni san,
kao šareno srce.
Emilia Kontić, 5. r., Neu-Isenburg
Duga
Bio je lijep i sunčan dan. Sve je mirisalo na travu i cvijeće.
Moja sestra i ja smo se igrale ispred kuće s našim prijateljima. Odjednom je počela padati lagana kiša. Gabrijela je povikala: „Pogledajte dugu, tamo gore! Kakve samo lijepe boje ima.“ Duga je zaista izgledala jako lijepo. Neka djeca su je željela dohvatiti, neka opet protrčati ispod nje, ali nitko nije uspio.
A duga? Bila je vesela kao da se želi igrati s nama, ali nije mogla jer je tako daleko. Kako se odjednom pojavila na nebu, tako je ubrzo i nestala.
Kada se pojavi na nebu, duga u meni budi sretne osjećaje. Uvijek se pitam zašto tako brzo dođe i nestane. Ponekad me to zbunjuje.
Petra Radoš, 4. r., Bad Soden
Duga na nebu
Jednog lijepog, sunčanog dana moji prijatelji i ja smo se igrali u dvorištu. Odjednom je počela padati kiša zbog koje smo morali u kuću. Ubrzo nakon kiše na nebu se pojavila prekrasna duga. Svi smo istrčali van. Zrak je bio svjež, ptice su pjevale, a mi smo se opet igrali. Pokušali smo uhvatiti dugu, ali ona je bila sve dalje i dalje na nebu.
Kada vidim dugu na nebu, pomislim da se rađa novi život. Onda se opet zapitam da li duga krije neku tajnu ili pak možda tuguje ili se plaši. Bilo kako bilo uvijek kada se pojavi duga na nebu, ja sam sretna.
Martina Šego, 4. R., Bad Soden
Moja legenda o dugi i Plitvičkim jezerima
Jednom davno u zemlji Hrvatskoj posvađali se nebo, oblaci i sunce. Priča počinje ovako…..
Jednog davnog jutra u planinskoj kućici ranom zorom ustao je starac Martin iz svog slamnatog kreveta. Kao i svako jutro prvo bi pogledao kroz prozor i vidio predivno nebo, osjetio miris proljetnog cvijeća i slušao zvukove planinskog vjetra. Kad je izašao van iz svoje kućice, nešto se jako čudno događalo, niti sam nije odmah shvatio što. Izašao je na livadu i čuo pomalo ružne glasove koji su dolazili s neba, čudne i prigušene, ali razumljive. Zastao je i počuo što se događa. Pozorno je slušao. Odjednom je začuo glas sunca koje je govorilo: „Ja sam osmjeh svakog djeteta, ja donosim radost i toplinu u svaki dom.“ Mali, pahuljasti oblak, koji je bio pored njega, uzviknuo je: „Ja sam pahuljast i bijel! Ja donosim djeci radost na lice. Djeca me mijenjaju s malom ovčicom na nebu.“ Na to će nebo kao iz topa: „Ha, ha, ha… Svi se vi hvalite, a znate da ste bez mene nitko i ništa. Da mene nema ne bi bilo niti vas, a niti plavog mora.“ Čovjek uzviknu odozdol: „Tišina gore! Ne mogu vas više slušati! Svađate se. To je previše. Da, znam da vi imate nekih nedoumica, ali znam isto da samo kad ste zajedno ste jako snažni i da sijate bolje nego ikad. Vi imate jedni druge, a ja sam sam i opet sam zadovoljan. Sada svi na svoja mjesta i nemojte da čujem više svađu! I samo da znate, svatko od vas je po nečemu jedinstven.“
Istovremeno sa starčevim riječima pojaviše se veliki, tamni oblaci iz kojih stade pljuštati jaka kiša. Padala je jako dugo. Na kraju se iza oblaka pojavi sunce, a na nebu duga. Na zemlji od silne kiše nastanu jezera. Ta jezera kasnije prozvaše Plitvička jezera. Duga je svojom ljepotom nadkrilila sve pa i jezera.
Starac Martin ju je dugo promatrao i pomislio: „Svi smo mi po nečemu posebni i jedinstveni, ali smo najljepši kada smo zajedno, složni kao dugine boje.“
Ivana Krešo, 7. r., Bad Soden